Search
  • efishenttours

Čovik kojeg ti je pola dosta

Ponekad bi se znao ljutit na mene da nikad neću bit vrhunski ako toliko pijen, i bija je u pravu. Al me koja bira ipak uvijek čekala kod njega u barki ili u garaži svaki put nakon ribolova, a to je u nekim razdobljima bilo svaki ili svaki drugi dan. Kad zbog problema sa uhom nije mogo ronit on, ronio bi ja, ako nebi mogli ronit ni jedan ni drugi lovili bi na sve moguće tehnike koje postoje a često nisu ni postojale jer su bile produkt dugih popodneva/večeri u njegovoj garaži. Nekad bi samo tražili nove pošte, koje su zapravo bile stare pošte iz jednog bistrog dana 84e ili 92e “kad su on i Branko tu….al nikad kasnije nije to mogo nać”… KOJE PRIČE!! Cestu između Pazina i njegove kuće u Ližnjanu znam na pamet iako sam je gotovo uvijek viđao po noći. Često u razmaku od par sati jer bi se oko pola noći vraćali sa liganja a ok 5 već izlazili van da povučemo za zubaca prije ronjenja ili peške. Rani proljetni dani i rane jeseni su bili posebno naporni, i kad bi mi prebijenom od 12osatnog ronjenja kroz glavu prolazilo “nikad više” on bi me iz polusna budio sa “NIKOLA, odgriza biš si jaja da si danas osta doma, PRIZNAJ!!” …vjerojatno i bi jer je to bio najljepši dio mog života!

Dani na ronjenu su prolazili u dahu, dani na panuli u minuti a u tunolovu gotovo nikad nismo ni jeli…priče poput one kako se Amengualu pos*a na poziciju od kirnje ili kako je “bolestan sa temperaturom, dan prije aviona za povratak iz Venezuele na jednom otoku ispred porta od kojeg ide pukotina prema vani našo kamen di je ubio 40 kila ribe….”znaš koji kamen Nikola, jaja biš si odgriza da ga vidiš” su bile sastavni dio dana, a bilo ih je puno. Kad se nije moglo na more, kuhalo bi se: ribane tikvice sa ugorom, kozice sa sparogama ili tagliata od sipa sa jagodom…kao i uvijek sve na razini, obavezan začin: omerta.

Oboje smo najviše patili za brancinom pa samo ga najviše i lovili, sjećam se dana kad smo mu išli kupit prvi spinn štap i večeri kad je ulovio prvog brancina al najviše sam volio dane orkanskog juga. Tada na moru nebi bilo nikoga što je kod obojice izazivalo veliku radost pa ni pjesma na brodu nije bila rijetkost. On i njegov još 10 godina stariji prijatelj (barkariol sa slike) u odličnoj formi sa još boljim smislom za humor, bi se uvijek derali riječi neke stare taljanske kancone a među poštama uvijek raspravljali o seksu, pa zapjevali još malo. Na pitanje dal me srah lovit u pjeni uvijek lažem i odogavram sa “ne”. Ok onda slušaj “šta ovo puše?” -“jugo” -“ku*ac je ovo jugo kamo gledaš vidiš kako okreće sada, moraš pratit, reka san ti sto puta da ni isto ako je došlo iz…a onda …ili ako okreće u…nego, slušaj 89e smo ja i Branko tu bili isto je tako bilo, kao i sada, okretalo je ovako bila je ista temperatura vode ovako se ta maglica malo dizala…znaš di si ubio brancina neki dan?” -da “e sad ću te bacit tamo al nećeš leć onako kao neki dan nego vidit ćeš jedan mali okrugli kamen sa desne strane, stavi pušku kraj njega danas će ti doć iz dubokog” ne znam dal je uopće bitno reć, da je tako i bilo. Vrtile su se i jeseni i zime, vrste i navike, pozicije, uvijek iste majice, ista stara pohabana trenerka i uvijek isto “Nikola nisi me pita zašto san stavija crnu maju”…U jednom trenutku, ne znam kojem, sve je skupa postalo životna škola koja je sve manje imala veze sa ribolovom a sve više sa životom u šuštini. Sa odmakom od nekoliko godina, jasno vidim da sam temelj za način života koji sada živim dobio na njegovoj 17ici. Taj brod je za mene bio vremenoplov al ne onakav kakvog svi zamišljaju za putovanje u prošlost i budućnost nego naprotiv, to je bilo vremenoplov koji je vrijeme zaustavljao-točka u kojoj su more, biljke, ribe, planeti, njihovi mjeseci i ljudi bili savršeno logično povezani i neodređeni vremenom. Kad bi ponekad na more otišao sam, što je u to vrijeme bilo rijetko, obavezno bi visili na telefonu prije ronjenja "šta ćeš lovit?" -zubace bi probao -"ne treba ni da ideš, nećeš ga ubit danas"...ponekad bi mi čak rekao i zašto. Lagao bi kad bi reko da nisam upoznao ljude koji furaju nešto na jako al su igrom slučaja ili namjerno ti ljudi ipak uvijek bili u granicama normale dok je 17ica bila place di uobičajeno i standardno nisu bili dobrodošli.





0 views

Pazin, Croatia

©2018 BY EFISHENT.